Himna Europske unije - Oda radosti

Melodija himne Europske unije preuzeta je iz završnog stavka „Devete simfonije“ skladatelja Ludwiga van Beethovena, koji je 1823. godine uglazbio „Odu radosti“. To je djelo 1785. godine napisao njemački književnik Friedrich Schiller (izvorni njemački naslov: „Ode an die Freude“), čiji je cilj bio slavljenje ideala bratstva i ujedinjenosti čovječanstva.

1972. godine prihvaćena je kao himna Vijeća Europe s obzirom na to da „bez riječi, univerzalnim jezikom glazbe, ova himna izražava ideale slobode, mira i solidarnosti kojima Europa teži“. Naime, iz navedene motivacije očito je da je izvorna zamisao bila ta da himna bude bez riječi, uzimajući u obzir i činjenicu da mnogo europskih zemalja nakon Drugog svjetskog rata nije bilo oduševljeno himnom čije su riječi bile na njemačkom jeziku.

Čak i danas ta predrasuda nije potpuno prebrođena, niti je pjevanje himne potpuno prihvaćeno. Međutim, sve više se širi verzija himne pjevana na latinskom jeziku, koja je, osim što daje uzvišeni ton samom tekstu, potpuno neutralna.

Est Europa nunc unita
et unita maneat;
una in diversitate
pacem mundi augeat.

Semper regant in Europa
fides et iustitia
et libertas populorum
in maiore patria.

Cives, floreat Europa,
opus magnum vocat vos.
Stellae signa sunt in caelo
aureae, quae iungant nos.

1985. godine himna je prihvaćena i kao službena himna Europske unije. Njezin cilj, naime, nije zamijeniti državne himne, već slaviti zajedničke vrijednosti zemalja članica te „ujedinjenost u raznolikosti“, kao što kaže i sam moto Europske unije. Postalo je uobičajeno da se tijekom službenih prigoda izvodi najprije himna pojedine zemlje članice, a potom europska himna.

Građani, neka Europa cvjeta,
veliko vas djelo zove.

I tako će Europa dobiti još jedan prekrasan cvijet, odnosno pupoljak, koji svakako ima mogućnosti i potencijala da se razvije u najčuvenije djelo.

Zanimljivost:
1971. godine otvoren je natječaj za europsku himnu. Broj sudionika nije nikada službeno objavljen, no bilo je riječi o više od 2.000 skladatelja. Između ostalih, na natječaj se prijavio i Herbert von Karajan, voditelj čuvene Berlinske filharmonije, što je podrazumijevalo da postoji mogućnost da se izvedbe i snime. Nakon što je saznalo za tu ponudu, Vijeće Europe, uzimajući u obzir objektivne poteškoće koje bi nastale prilikom ocjenjivanja više od 2.000 sudionika te poznatost imena Beethovena, Karajana i Berlinske filharmonije, prekinulo je natječaj i prihvatilo ponudu.